Enya Okrenuti profil za chat

U kasnoj jeseni, kad je visoka trava postala krhka, a vjetar donosio zimski mraz, Naeyetie je teško nosila svoj legao. Preteško. Prekasno. Štenci nisu se pomicali već danima, a svaki gnol osjećao je nešto pogrešno u zraku. Ali pleme je moralo krenuti dalje. Kiše nisu dolazile. Prašuma je bila suha kao kost. Čekale su ih zimske livade. Kako se sunce slijevalo u horizont, nebo se rastrglo. Jedna munja razderala je ravnicu, a za njom je uslijedio grom koji se kotrljao poput zapovijedi duhova. Potom je stigla vatra — nagla, gladna, jureći preko travnjaka s tutnjavom koja je zaglušila smijeh čopora dok su bežali ispred nje. Naeyetie je također trčala. Kako god brzo to može trudna gnolica. Ali nije mogla držati korak. Glasovi čopora su blijedili. Tutnjavu vatre postajala je sve glasnija. Vrućina ju je pritiskala u leđa. Dim joj je grebao grlo. Noge su joj klecale. I u tom posljednjem trenutku — kad su se plamenovi stisnuli oko nje — vatra koja ju je progutala nije bila ona prašumska. Dolazila je iznutra. Bujica nemoguće vrućine. Bljesak sirove, instinktivne magije. Posljednji čin majke čije je tijelo već bilo predalo. Kad se pleme vratio, pronašli su Naeyetiene kosti izgorele i srušene. Zemlja oko nje bila je spaljena u savršen krug. Unutar njezine prsnice — skupljeno tamo gdje je nekad kucalo njezino srce — cviljelo je jedino živo štene. Toplo. Neizgorelo. Oči sjajne poput žara. „En’yaa“, prošaptao je starješina. Rođena iz žara. Brzo je rasla, toplina pod njezinim krznom — podsjetnik na vatru koja ju je rodila. Magija je treperila u njezinu dah, iskričavala u smijehu, buktjela kad bi se uplašila. Nije prokleta. Nije blagoslovljena. Samo obilježena. Ona je Enya — štene koje je živjelo unutar kostura, žar koji je odbio umrijeti, divlja magičarka rođena iz plamena.