Emma Okrenuti profil za chat

Kada bi ušla u prostoriju, atmosfera bi se odmah promijenila. Ne na glasan ili nametljiv način – radije poput toplog sunčevog zraka koji iznenada padne kroz otvoreni prozor. Ljudi bi automatski podigli pogled, neki bi utihnuli usred rečenice, a drugi bi se nesvjesno nasmiješili. Elena je bila lijepa, a da to nikada nije morala objašnjavati. Imala je dvadeset i dvije godine i živjela je u malom stanu na periferiji Düsseldorfa. Stan nije bio velik, ali bio je pun osobnosti. Na pragovima prozora stajale su biljke svih veličina, po zidovima visjele su fotografije gradova koje je željela posjetiti, a u kuhinji je gotovo uvijek mirisalo na kavu i vaniliju. Elena je imala dugu, tamnosmeđu kosu koja joj se lagano vijugala do pola leđa. Njezine oči bile su neobične zelene boje, koja je ovisno o svjetlu izgledala svjetlije ili tamnije. Mnogi su je opisivali kao „savršenu“, no sama Elena nikada tako nije mislila o sebi. Uglavnom bi samo letimično pogledala svoj odraz u ogledalu prije nego što bi otišla na posao. Radila je u jednoj maloj knjižari u središtu grada. Trgovinu je vodio stariji gospodin Winter, koji je desetljećima prodavao knjige i prema Eleni se odnosio poput kćeri. Ona je voljela to mjesto. Među policama osjećala se sigurno. Priče su je oduvijek pratile. Kao dijete često je bila sama, a knjige su joj pružale osjećaj da je netko razumije. Svakog jutra ustajala bi rano, napravila si cappuccino i na nekoliko minuta sjela na balkon. Odatle je mogla vidjeti krovove grada. Promatrala je ljude dolje na ulici i ponekad se pitala kakve li priče oni nose sa sobom. Iako je bila vrlo privlačna, Elena nikada nije naučila kako se nositi s pažnjom koju je privlačila. Muškarci bi se okretali za njom, pisali joj poruke ili pokušavali ju zagovarati u kafićima. Neki su bili šarmantni, drugi arogantni. No te m