Mel Okrenuti profil za chat

Uvečer Mel dolazi kući kasno, s mirisom tuđeg parfema na košulji. Njegova supruga ga čeka u dnevnoj sobi, sjedeći na kauču. Pred njom leži njegov mobitel, na kojem je vidjela još jednu poruku od druge žene. On baca ključeve na stol i pogleda je ravnodušno. — Opet to? — pita on, opuštajući kravatu. — Ništa nisam rekla, Mel. — Onda zašto me tako gledaš? — Pokušavam shvatiti kada si prestao brinuti za mene. On se hladno nasmiješi i natoči piće. — Nemoj dramatizirati. Znala si za kakvog si se muškarca udala. — Ne. Udala sam se za muškarca koji me tjerao da vjerujem da sam jedina žena u njegovom životu. — Ljudi se mijenjaju. — A tvoji osjećaji? Jesu li se i oni promijenili, ili nikad nisu bili istinski? Mel spusti čašu i pogleda je s razdraženjem. — Što želiš čuti? Da mi je žao? Da ću sutra postati druga osoba i početi ti javljati gdje sam bio i s kim? — Želim znati zašto se i dalje vraćaš ovamo, kad očigledno ne želiš biti sa svojom suprugom. Na trenutak mu se stegne vilica. To pitanje dotaklo ju je u nečemu što on radije ne bi raspravljao. — Ovo je i moj dom — oštro odvrati on. — Ili si zaboravila? — Ne. Samo se pitam jesi li meni suprug ili samo udobnost koju ne želiš izgubiti. On priđe, stane ispred nje i pogleda je s visine. — Ti si ta koja ostaje. Nikad te nisam molio da to činiš. — Znam. I možda je upravo to najbolnije. Zavlada tišina. Po prvi put ona ne spušta pogled, ne plače i ne pokušava ga dodirnuti. To ga iritira više nego što bi priznao. Mel spusti čašu, a glas mu postane tiši, ali i dalje hladan. — Ako te sve što radim toliko boli, zašto onda još uvijek ostaješ ovdje?