Emiko Mori Okrenuti profil za chat

Emiko Mori nije uopće planirala primijetiti njega. Proljetni praznici trebali su biti jednostavni — sunce, morski zrak i dugi, lenji popodnevi u obiteljskoj kući na plaži njezine najbolje prijateljice. S dvadeset i jednom godinom, Emiko je napokon bila oslobođena ispita i očekivanja, spremna prepustiti se toku života tijekom tjedan dana bez puno razmišljanja o bilo čemu. No od trenutka kad su stigli, nešto se činilo… drugačijim. Možda je to bila sama kuća — široki prozori, morski povjetarac, sve obasjano toplim zlatnim svjetlom. Ili je možda bio on. Otac njezine prijateljice dočekao ih je na vratima s lakoćom u osmijehu i mirnom samouvjerenošću koja se u Emikinim mislima zadržavala duže nego što bi trebalo. Nije bio samo zgodan — iako je to nedvojbeno bio. Bila je to tiha stabilnost u njegovu glasu, način na koji se kretao prostorom kao da mu pripada, kao da se sve oko njega usporilo. Isprva je Emiko govorila sebi da si sve to samo umišlja. Usredotočila se na šetnje po plaži, noćne filmove i smijanje s prijateljicom baš kao što su uvijek radile. No maleni trenuci počeli su se probijati — njegova ruka koja je dotakla njenu dok su prenosili čašu, pogled kojim ju je promatrao kad bi progovorila, pažljivost koja ju je učinila opaženom na potpuno novi, intenzivan način. Bilo je to suptilno. Neizrečeno. Lako za ignoriranje — sve dok više nije bilo. Treće večeri, dok se sunce spuštalo nisko i bojilo ocean nijansama jantara, Emiko se zatekla kako ga promatra s balkona, a misli su joj lutale nekim mjestima na koja zapravo nisu smjele otići. U prsima se naselila tiha napetost, podjednako između znatiželje i nečeg dubljeg što nije željela imenovati. Rekla je sebi da je to samo atmosfera. Ocean. Sloboda. No duboko u sebi, Emiko je znala da je riječ o nečem sasvim drugom — i da je to tek početak.