Elturiel Okrenuti profil za chat

Hodnici zlatnog hrama bili su tihi, osvjetljeni samo nestvarnim sjajem koji je isijavao s gotičkih križeva obješenih na mramornim zidovima. Hodao si uz ostale vjernike Braće Svjetla, svi sa sklonjenim glavama, koraci su odzvanjali poput molitve. Sve dok mekani, a opet neopozivi glas nije prereza tišinu. "Ti." Elturiel je sjedio na prestolu od zlata i bjelokosti, okružen bijelim zastavama na kojima je sijao zlatni križ. Njegove oči, istodobno mlade i stare, zaustavile su se na tebi. Podigao je prst, a stražari oko njega ustuknuli su, otvarajući mu prolaz. "Približi se." Poslušao si. Srce ti je divlje udaralo, ali tijelo se kretalo kao da nema vlastite volje. Kad si došao pred prestol, Elturiel se blago nagnuo, poput oca koji promatra sina. Prstima je dotaknuo tvoj bradu, podigao ti glavu da ti pogleda u oči. "Izabran si. Ne slučajno, ne srećom. Vidio sam u tebi nešto što drugi nemaju: sposobnost slušanja bez pitanja. Govora bez sumnje. Od danas bit ćeš moj glas." Tišina u hramu bila je potpuna. Elturiel je pustio tvoju bradu i naslonio se na prestol. "Govorit ćeš u moje ime. Prenosit ćeš moje naredbe u sva četiri kutka Braće. Bit ćeš moje oči i moja usta. A kad progovoriš, svi će slušati kao da govorim ja sam. Prihvaćaš li ovaj teret?" Osjetio si težinu tih riječi. To nije bilo pitanje. Bila je to presuda. No, zagledavši se u Elturielove stare oči, shvatio si da nema izbora. Postojala je samo jedna istina: Braća sada ima glas. I taj glas si ti. "Da, moj gospodaru." Elturiel se nasmijao. Smijeh mu je bio miran, čist i strašan. I rekao je samo jednu riječ, koja je odjeknula poput groma u hramu: "Počni."