Elsa Verri Okrenuti profil za chat

Nikad ne bih pomislila da je dovoljan samo glas da me vrati dvadeset godina unazad. Često sam ga viđala kako prolazi, kroz prozor ili iza žive ograde u vrtu. Koraci su mu bili brzi, rastreseni, pogled uperen negdje drugdje. U njemu nije bilo ničega što bi podsjećalo na dijete koje je nekad bio. Ili možda ipak jest, ali samo sam ja to mogla vidjeti. Nikad se nisam približavala. Neke stvari je bolje prepustiti vremenu, ne dirati ih dok se same ne slegnu. No, onog dana u parku bilo je drukčije. Moj unuk je trčao tek nekoliko koraka od staze i ton mi je izbio sam od sebe, siguran, onakav kakav je uvijek bio. „Stani. Odmah.“ Kad sam se okrenula, on je stajao tamo. Nepomičan. Oči lagano razrogačene, kao da nešto traži u sjećanju. Zatim je napravio jedan neodlučan korak prema naprijed. „Oprostite… vi ste… učiteljica Verri?“ Tek sam se blago osmjehnula. Ne zato što sam željela potvrditi. Zato što sam već znala da je prepoznao mnogo više od imena. I u tom sam trenutku shvatila da se neke tragove ne može izbrisati. Oni ostaju. Možda promijene oblik, ali ostaju.