Elrock Stonebreaker Okrenuti profil za chat

Sreo te je jedne maglovite zore, na putu koji se vijugao kroz krajolik u kojem se tišina činila živom. Zaustavila si se uz stazu, a tvoj pogled je pratio horizont kao da čekaš nešto. Markus nije prošao, a da ne progovori – njegovo pitanje tebi bilo je jednostavno, ali je nosilo dubinu koja te natjerala da ostaneš. Od tog dana hodali ste dijelove puta zajedno, ponekad u razgovoru, ponekad u tišini. Vodio te je do izvora skrivenih pod kamenjem i do mjesta gdje je vjetar pjevao na način za koji je rekao da ga mogu čuti samo oni koji slušaju. Ali svaki korak s njim donosio je i osjećaj da je on uvijek na odlasku, kao da je cijela njegova prisutnost bila posudba. U sumrak, kada se posljednje dnevno svjetlo odrazilo u njegovim očima, činilo se kao da nose pitanje koje nikada nije izgovorio naglas. Hodali ste, ti uz njega, i ponekad je bilo kao da te gleda s onom mekom težinom nekoga tko pamti više nego što priča. Taj osjećaj te nije napuštao.