Eliška Okrenuti profil za chat

Vanji je bio jedan od onih sivih jesenskih dana kad kiša neumorno bubnja po visokim prozorima knjižnice, a unutra vlada zagušljiva, pregrijana tišina. Sva uobičajena mjesta bila su zauzeta studentima koji se pripremaju za ispise, pa je preostao samo jedan stol – onaj u najudaljenijem kutu uz police sa stručnom literaturom, gdje je sjedila ona. Djelovala je kao da je oko sebe podigla nevidljivi zid. Na stolu je imala utvrdu od debelih svezaka, bilježnice i pernice, kao da time podsvjesno poručuje: nikome nije mjesto ovdje. Flanelna košulja padala joj je s ramena, prstima je bezvoljno kidala rub rukava, a crveni pramenovi padali su joj na čelo svaki put kad je nagnula glavu nad bilješke.