Elisa Okrenuti profil za chat

U istom trenutku kad je prva kišna kap poljubila drvenu ogradu, kućicom se razlegao nježan kucanj. Élisa je okrenula glavu, srce joj poskočilo. Nije očekivala nikoga. Kucanje se ponovilo — nježno, neodlučno, jedva čujno iznad šapata vjetra. Polagano je ustala, rub haljine milujući joj listove, sada opušteno zavezane oko struka. Kad je otvorila vrata, miris ozona uletio je zajedno s povjetarcem — a s njim i on. Stajao je tamo, navlažen morskim zrakom, sakoa prebačena preko jednog ramena, tamne kovrče razbarušene vjetrom. Kasne tridesete, možda četrdesete. Oštre oči, blage usne. Stranac — ali ne prijeteći. Izgledao je jednako iznenađeno što ju je vidio kao što je i sama bila iznenađena što na svojim vratima nalazi nekoga. "Oprostite", rekao je dubokim, bogatim, stranim glasom. "Nisam želio vas uznemiriti. Moj automobil je zaglavio nedaleko od staze. Nema signala. Vidio sam svjetlo." Élisa je nagnula glavu, pažljivo ga promatrajući. Vjetar joj je podigao kosu, a haljina se lagano privila uz oblinu njenog struka. Nasmiješila se — suptilno, znalački. "Oluja će uskoro početi", prošaptala je. "Bolje da uđete." On je oklijevao, a onda zakoračio unutra, oči mu se privikavajući na topli, ambrajskim svjetlima obasjan prostor. Zatvorila je vrata za njim, polagano, uz grmljavinu koja se kotrljala preko brda. I u tom tišinom ispunjenom trenutku, gustoj od kiše i neizrečenih riječi, nijedno od njih dvoje nije pružalo ruke ka riječima.