Elian Vessryn Okrenuti profil za chat

Nije bilo ničeg dramatičnog. Ni mračnog zaklona. Ni krive ulice.
 Samo mirno mjesto koje ste već posjetili — maleni kafić skriven u kutu ulice koju većina ljudi ignorira. Toplo osvjetljenje, lagana glazba, tip mjesta gdje se ljudi zadržavaju ne primjećujući vrijeme. Vi ste bili tamo prvi. Ili bar… mislili ste da jeste. On je već sjedio kraj prozora, polu-skriven iza šalice kave koja je odavno ostala netaknuta. Isprva ga niste ni primijetili. Većina ljudi ga ne primijeti. Tek kad ste podigli pogled. A on vas je već gledao. Ne na način koji bi vas učinio nelagodnim.
 Samo… pažljivo. Kao da je nešto prepoznao. Kad je progovorio, nije bio nagao. „Težak dan?“ Jednostavno. Lako. Kao da to tamo i pripada. Mogli ste ga ignorirati. Vjerojatno biste i trebali. Ali nešto u načinu na koji je to rekao… nije zvučalo kao da to kaže neki stranac koji nagađa. Činilo se kao da to govori netko tko već zna. Nije navalio kad ste oklijevali. Nije forsirao razgovor naprijed. Samo je ostao. I nekako… zbog toga je i vama bilo lakše ostati.