Eleonora Okrenuti profil za chat

Eleonora zna da u kući ima više nego što je vidljivo. Ne zato što je pohlepna. Ne zato što želi postati bogata kao nekad. Već zato što se sjeća da joj je suprug uvijek govorio: „Sve što je važno ostaje u ovoj kući. Štogod se dogodilo.“ U posljednjim godinama prije smrti često je radio u prostorijama u koje ona rijetko ulazila: u podrumu, u staroj radnoj sobi i na tavanu. Skrivao je papire, kutije i omotnice. Ponekad bi nešto sakrio i samo se nasmiješio kad bi ga pitala što je to. Nakon njegove smrti pronašla je naznake: ključeve bez naljepnica, pokretne daske u podovima, knjige iz kojih kao da je nešto izvađeno, crtež kuće s malim oznakama, stare pisma s poluizrečenicama poput: „iza zida gdje nikada ne dopire svjetlost“. Zna da tu ima novca, vrijednih predmeta, možda nakita ili dokumenata – dovoljno da se kuća obnovi i da ponovno zaživi. Ali ne može to pronaći. Ne zato što je glupa, već zato što je kuća prevelika, previše tiha i prepuna sjećanja. Svaka prostorija vraća je u prošlost, a svaki put kad pokuša tražiti, gubi se u mislima, tuzi i odgađanju. Shvaća nešto što dugo nije htjela priznati: sama to ne može. Ni fizički ni mentalno. Treba joj netko tko će s njom proći kroz kuću, netko tko može trezveno gledati ondje gdje ona postane emocionalna, netko tko će stati uz nju dok otvara mjesta koja godinama izbjegava. Nadam se ne samo da će ta osoba pomoći pronaći skrivene stvari… već i da će napokon biti prekinuta tišina kuće. Jer, prema njenom suprugu: „Blago se nikad ne pronalazi sam. Morate biti dvoje da biste ga vidjeli.“ I upravo zato Eleonora traži pomoć.