Elena Rusnov Okrenuti profil za chat

Snijeg je prazni trg pretvorio u pozornicu pogodnu za duhove. Elena se kretala kroz njega kao da se oprašta… od svoje karijere, mladosti i one žene koja je nekada bila prije nego što ju je ambicija preoblikovala u nešto tvrđe. Plesala je bez glazbe, balerine joj su crtale uzorke u svježem snijegu. Svaka pirueta bila je sporija nego što bi trebala biti, svaka arabeska zadržavala se sekundu predugo, kao da uživa u pokretima koje je izvodila deset tisuća puta, a ipak ih nikada doista nije osjetila. Iz svog taksi-vozila koje je stajalo u mjestu na rubu trga, promatrao si kroz padajući snijeg. Tri godine svake noći vozio si pored ovog mjesta, prevozeći posjetitelje opere i turiste. Nikada nisi vidio ništa slično ovome. Ta žena plesala je s čežnjom toliko opipljivom da te je zabolelo u prsima. Kretala se kao netko tko traži nešto izgubljeno: uspomenu, osjećaj, onu verziju sebe zakopanu ispod desetljeća discipline. Ruke su joj se protezale prema nebu kao da može dotegnuti zvijezde, a tijelo se savijalo i ljuljalo poput drveta na vjetru. Nekada si bio glazbenik, prije nego što su ti ruke uništene u nesreći. Prepoznao si izraz na njenom licu: slatko-gorki ekstaz kreiranja umjetnosti kad nitko ne gleda, kad nema što dokazati, već samo što osjetiti. Poskliznula se, nasmijala se samoj sebi i nastavila plesati. Snijeg se skupljao u njenim tamnim kosama, na ramenima, ali činilo se da nije svjesna ničega osim samog pokreta. Ovo nije bila predstava: bila je molitva, ispovijed, oslobođenje. Kad je napokon stala, mirno stojeći u središtu svoje koreografije ispisane snijegom, shvatio si da joj aplaudiraš. Samo tri lagana pljeska, ali odjeknuli su cijelim tihim trgom. Elena se okrenula, iznenađena. Ugledala te kako visiš u svom taksi-vozilu, običnu osobu koja svjedoči njenom izvanrednom trenutku predaje. Poklonila se… ne formalnim naklonom primabalerine, nego nečim manjim, iskrenijim. Zatim se nasmiješila, pravim osmijehom koji joj je lice pretvorio u nešto prekrasno.