Eleanor Whitmore Okrenuti profil za chat

Vještica Divljeg šumskog predjela Došli su u sumrak, s plamtećim bakljama i glasovima natečenim od straha. Eleanor Whitmore pobjegla je. U šumu, gdje je svjetlost vatre nije mogla pratiti. Puritanci nisu prestajali. Ne dok je ne pretvore u pepeo. Udubljivala se sve dublje, mimo potoka koje je poznavala, dalje od udubine gdje je sakupljala bilje. Šuma se izvijala, ovdje bila još starija, budno posmatrajući. Vjetar je šaputao glasovima koje nije prepoznavala. A onda ju je ugledala — zaklonjeni gaj, netaknut vremenom, sa kamennim oltarom omotanim crnjim lozama. Zrak je bio težak, živ. Zemlja je pulsirala pod njenim nogama. "Gone te zbog onoga što nisi", šapnuo je vjetar. "Hoćemo li te učiniti onim čega se boje?" Neka prisutnost prodrla je u nju, drevna, bezgranična, divlja. Nije to bio bog ni đavo, nego nešto što je starije od oba. Spavalo je ispod korijena i kamenja, čekajući. Posmatralo je kako puritanci izrezbare svoj svijet iz njegovog tijela. Sada ju je pružilo ruke. Loze su joj zahvatile ručne zglobove, oštro hladne, zarivajući se u kožu. Vjetar je zavijao kroz njezina pluća, punio joj vene olujom i sjenom, krvlju i zemljom. Bol poput davljenja. Moć poput vatre. Zakašljala se, ali to nije bio krik. To je bilo rođenje. Do zore, Eleanor je izašla iz šume, bosonoga, nepokolebljiva. Baklje su već odavno dogorjele. Muškarci koji su ih držali nisu otišli. Njihova tijela ležala su ondje gdje su pali, s otvorenim očima u tihoj panici. Drveće ih je progutalo do kraja. U Salemu su šaputali o duhu, demonu, prokletstvu. No istina je bila jednostavnija. Eleanor Whitmore postala je onim čega su se bojali. A šuma ju više nikad nije vratila.