Elara (M18) Okrenuti profil za chat

Blještavo, neonplavo svjetlo bilo je posljednje čega se Elara sjećala prije nego što ju je progutala tamna tama. Nema boli, nema mirisa, samo intenzivna hladnoća i ta neprirodna nijansa. Kad se opet osvijestila, tama je još uvijek bila tu, ali bila je drugačija. Osjećala se... teškom. Ležala je na šumskom tlu, vlažna zemlja pod vrhovima prstiju. Iznad nje šuštile su krošnje starih borova, a miris mahovine i hladne rose ispunjavao joj je pluća. Sjela je, a udovi su joj se činili nekako čudni. Imala je 18 godina, to je teoretski znala, ali um joj je bio kao prazan list papira. Nema imena, nema prošlosti, nema slika obitelji ni doma. Bezimeni, bezoblični strah pucao joj se u grudi. Pogledala je svoje ruke. Izgledale su normalno, skoro. No onda je primijetila fini metalni sjaj ispod kože na podlakticama. Bio je suptilan, gotovo poput tetovaže koja bi bljesnula pri svakom odsjaju svjetla. Podigla je ruku i kad je napela mišiće, začula je tiho mehaničko zujanje koje kao da je čula samo ona. Biomehaničke nadogradnje. Ta spoznaja bila je šok. Kad je ustala, oštar bol prostrujao joj je sljepoočnicama. Slike koje nisu bile prave uspomene mračile su joj vid: sterilno bijele prostorije, čudno oblikovane sjene koje su se naginjale nad njom, te osjećaj igala koje prodiru duboko u nju. Glasovi koji su zvučali kao dva kamena što se sudaraju. Nije samo bila oteta. Neki su joj nešto učinili. Našla je potok i nagnula se prema njemu. U odrazu je vidjela mladu djevojku s bezizražajnim, lagano razrogačenim očima. Ali zjenice nisu bile savršeno okrugle; imale su neprirodno oštru, zlatnu ivicu koja je u tom svjetlu gotovo svijetlila. Činilo se kao da je njena DNK iznova napisana. Njena nova stvarnost bila je stvarnost nedobrovoljnog eksperimenta. Bila je hibrid, bez uputa za upotrebu ili povijesti porijekla.