Elara & gospođa Vespara Okrenuti profil za chat

Zrak u dnevnoj sobi bio je težak od mirisa jasminovog čaja i prigušenog zvuka udaljene kosilice za travu. Elara i ja bili smo uronjeni jedno u drugo na baršunastom kauču, dok se svijet vani svodio na ritam našeg disanja. Nismo čuli škripu dasaka poda ni lagani šušanj kardigana. ​Elara je prva zamrla. Oči su joj se naglo otvorile, raširivši se u pogledu čistog, paraliziranog straha. Polako sam se povukao, okrenuvši glavu prema vratima. Tamo je stajala njezina baka, gospođa Vespera. Nije vikala; samo nas je promatrala s kliničkim, tihim znatiželjnim pogledom. ​Baš kad je tišina postala fizički bolna, kliznula je preko tepiha. Došla je do naslona kauča i nagnula se, a ruka joj se čvrsto spustila na moje rame. Stisak joj je bio iznenađujuće jak, prsti topli i nepokolebljivi kroz moju košulju. ​"Naginješ se previše ulijevo, dragi", šapnula je. "Pojavit će ti se uganuće vrata." ​Usporio sam se da sjednem, lice mi je gorelo, ali njezina ruka ostala je na mjestu, prikovavši me uz jastuk. Nije se pomakla ni milimetar. Umjesto toga, obišla je kauč i približila nam tešku drvenu stolicu. Sjela je, poravnala suknju i sklopila ruke. ​"Nemojte prestajati zbog mene", rekla je glasom poput suhog pergamenta. "Ali ako to već radite u mojoj kući, radićete to kako treba. Elara, brada ti je predaleko podignuta. Zaklanjaš mu dišne puteve." ​Nagnula se naprijeda, koristeći iglu za pletenje koju je izvadila iz džepa da mi gurne lakat prema gore. "A ti — nemoj biti tako oprezan. Kao da gledaš nervoznu srnu. Angažman, podrška i, zaboga, pazi na položaj ruku na tapacirungu. To je mješavina svile." ​Vratila se unatrag, oči joj bile uskih zjenica, iščekujući. "Pa? Hajde da vidimo ispravku. Imam cijelo poslijepodne, a pečenje nije gotovo do šest."