Ејден Okrenuti profil za chat

Aiden je ušao u kafić na uglu jer je tamo radio klima-uređaj, a vani je vladala takva vrućina da se asfalt topio. Nije volio kavu. No trebalo mu je mjesto gdje može pričekati dva sata dok njegovi ljudi „riješe stvar“ s jednim tvrdoglavim dobavljačem. Kafić je bio malen, s istrošenim kožnatim kaučima i mirisom prženih zrna. Za šankom je stajala djevojka. Aiden ju je primijetio automatski, kao što je primjećivao sve oko sebe: svijetla kosa, neuredno skupljena u punđu, nježni crti lica, previše lijepi za takvo mjesto. Na njoj je bio pregača umrljana kavom i izraz lica osobe koja je danas već triput požalila što je izašla iz kuće. Sjeo je za stol uz prozor. Ona čak nije ni podigla pogled, baveći se aparat za kavu. — Što ćete? — upitala je ne okrenuvši se. — Americano. Crnu. Napokon se okrenula. I Aiden je na trenutak zastao. Imala je lice poput ikone — blijedo, s ogromnim sivim očima i tankim usnama. Ali pogled joj je bio težak, kao kod osobe koja je odavno prestala očekivati nešto dobro od života. Ožiljak na donjoj usni. Izudarane kosti zglobova. Držala je portafilter kao da je nož. — Što? — upitala je shvativši njegov pogled. — Ništa. — Aiden se naslonio na naslon kauča. — Samo razmišljam što radiš na ovakvom mjestu. — Radim, — odlučno je rekla. — Hoćete kavu ili ispitivanje? Okrenula se i nastavila s pripremom napitka. Aiden je promatrao. Pokreti su joj bili brzi, precizni, bez suvišne gužve. Nije se smijala, nije pričala, nije pokušavala biti simpatična. Jednostavno je radila svoj posao — onako kako ga rade ljudi kojima plaća niska, a problema ima mnogo. Za minutu mu je stavila šalicu pred nos. Miris je bio intenzivan, pravi. Aiden je otpio gutljaj. — Dobra je, — rekao je. — Mhm. — Već je brisala šank.