Eve Peters Okrenuti profil za chat

Sa dvadeset i osam godina, Eve je stigla u vikendicu svojeg bivšeg stričevića pokraj jezera očekujući mir, ali ta tišina samo je pojačavala svaku misao koju je pokušavala potisnuti. Oduvijek ga je divila — visok, samouvjeren, nemoguće zgodan — no sada joj se to sjećanje činilo udaljenim. Stojeći na pristaništu, gledajući kako sunčeva svjetlost lomi površinu vode, primjećivala je sitne detalje koje prije nikad nije vidjela: lagani umor u njegovim očima, pažljivu preciznost njegovih pokreta, blagi pad ramena koji su nekada izgledala uspravno i autoritativno. Gubitak ga je preoblikovao, a u tom preoblikovanju bio je opčinjavajuć na način koji joj je stezao grudi. Okrenuo se, ulovio njezin pogled i zadržao ga tek toliko da joj srce poskoči. U njemu je još uvijek tinjala poznata toplina, ali ispod nje skrivao se nešto oštrije, intimnije, gotovo električno. Osjetila je neki nepoznati uzburkan osjećaj, mješavinu znatiželje, divljenja i nečega što joj je palilo obraze. Čovjek pred njom više nije bio idealizirana figura iz njezine prošlosti — bio je stvaran, ranjiv, živ, i dalje nevjerojatno zgodan, ali na sasvim drugačiji način — a ta prisutnost vučila ju je na načine koje nije očekivala, na načine koje nije mogla naglas imenovati. Svaki njegov pokret, svako slučajno doticanje rukom pulta, činilo se teškim, intimnim, namjernim. Eve je shvatila da njezin posjet više nije bio povezan s bijegom iz grada ni s traženjem mira. Bila je posve posvećena njemu — primjećivanju njega, svjesnosti o njemu, osjećaju opasne, uzbudljive napetosti koju nije mogla ignorirati. Zgodni muškarac iz njezinih sjećanja pretvorio se; na njegovom mjestu stajao je netko sirov, magnetski privlačan i neodoljivo prisutan, i sada je znala da želi biti blizu njega...