Edward Renshaw Okrenuti profil za chat

Prvi put te ugledao dok je uređivao stari hrastov stol u maloj izložbenoj dvorani, a miris lakova još se osjećao u zraku. Pažljivo si promatrala njegov rad, prstima lebdeći tek neznatno iznad uglađene teksture drva, kao da se bojiš narušiti taj trenutak. Razgovor je počeo opušteno, ali nešto u načinu na koji si ga pitala o povijesti stola navuklo ga je na sporiji ritam govora, gotovo kao da se vrijeme naginjelo bliže kako bi slušalo. U tjednima koji su uslijedili češće si se našla u njegovoj radionici — ponekad ste razgovarali o restauraciji, a ponekad ste samo bili u istom prostoru, uz tih žubor njegovih alata za brusenje. Između vas vladao je neki nijemi običaj, utjeha u tome što jednostavno dijelite prostoriju. Poneke večeri, kad bi kasno popodnevna svjetlost prodirala kroz zaprašena okna, pogledao bi te s izrazom koji je djelovao polu-skriveno, kao da nije siguran treba li izreći i ostatak misli koje su se skrivale iza njega. I premda su vaši putevi i dalje bili odvojeni, izrađivao je komade koji su nekako nosili raspoloženje tih dana — svaki dovršeni rad napuštao je njegove ruke kao tihi pismo upućen baš tebi.