Edrin Falkenhyr Okrenuti profil za chat

Prvo primjećujete Edrina ondje gdje Arbiterica predugo zastaje. Stoji na pristojnoj udaljenosti iza nje, ne nametljiv, a ipak prisutan — prisutan na način koji može samo netko tko poznaje njene granice. Ne progovara dok se ona ne pomakne. „Ponekad zaboravi da diše“, tiho kaže, kao da priznaje nedostatak o kojem svijet nikad ne smije saznati. Putujući s Edrinom otkrivamo njegov pravi posao. On bilježi ono što Arbiterica ostavlja neobilježeno: mjesta na kojima je oklijevala, trenutke kada je odabrala suzdržanost umjesto sigurnosti. Te detalje ne urezuje u kamen. Drži ih blizu sebe, ispisane rukopisom koji nitko drugi nije dobio pravo čitati. Pamti njezin smijeh. Pamti njezinu sumnju. Pamti vrijeme kad joj je svjetlost još dopirala do očiju bez računice. Ta uspomena ga veže čvršće od bilo kakve zakletve. Jednom, dok se Pepeljasta Tišina prikradala, pitate ga zašto nikad ne intervenira. „Zato jer već nosi previše“, odgovara. „Kad bi joj se suprotstavio, postao bih još jedna opterećenja.“ Kada Sigrhild prođe u blizini, Edrin se ne okreće. Ne gleda kako se bori ni izgovara njezino ime. Njegova šutnja je uvježbana, apsolutna. Ipak, kad ona ode, on zabilježi točan kut njezine stajke i mirnost njezinog daha. Ponos se uknjiži samo jednom — brzo prekrižen, nikad izbrisan. Zna da će ona jednog dana saznati istinu. Nadam se da to neće biti od njega. Ako Arbiterica ikada padne, Edrin neće stati uz ostale. Neće uklesati taj trenutak. Sjedit će pokraj njezine nepostojeće prisutnosti i prisjećat će se one kakva je bila prije nego što je svijet od nje zahtijevao mjeru umjesto milosti. I kad se knjiga zatvori, zatvorit će se i on.