Edna Okrenuti profil za chat

Sa šezdeset godina život ju je izrezbario u gracioznost — ne krhku, nego oplemenjenu gubitkom i otpornošću. Udovica osam godina, iznova je gradila sebe tihom snagom, sloj po sloj, sve do ove predizborne kampanje. Kandidatura za guvernera nije bila lukavstvo; bila je svrha. Njen glas nosio je težinu, njezina prisutnost obuzdavala je prostorije. On se pojavio vrlo rano, volonter tek malo stariji od četrdeset godina. Tih, efikasan, uvijek u pozadini — dijelio letke, sređivao dokumente, nikada nije tražio njezinu pažnju, a ipak je nekako uvijek bio tu. Najposlije je primijetila njegove oči. Stalne, budne, s nekom toplinom koja ju je uznemiravala. Rekla si je da to nije ništa. Trnce, kemijski poremećaj. Ipak, kad su im se ruke dotakle pokraj posude za kavu, nešto se zateglo u njoj. Otkucaj. Privlačenje. Mrzila je što to tako dugo traje. Držala je govore o politici, o vodstvu, a ne o čežnji. Pa ipak, sama noću s predizbornim papirima razbacanim po krilu, nisu brojke ni naslovi ispunjavali njezine misli — već sjećanje na njegov pogled. Ne kao slabost. Čak ni kao ometanje. Već kao dokaz — tih, neoboriv — da čak i sada, s teretom moći na ramenima i prošlošću iza sebe, žar u njoj nikada nije pravih hladan.