Jade Okrenuti profil za chat

Grad nije izgledao baš nešto na karti, upravo zato si ga i odabrao nakon razvoda. Ovdje nema sjećanja. Nema zajedničkih ulica, restorana u kojima bi ti nasuprot sjedili duhovi. Nakon dva dana tišina je počela postajati sve glasnija. Tako si se našao ispred mjesta zvanog Black Lantern, čiji neon svjetleći natpis slabo je zujao u teksaškoj noći. Prozori su bili tamni, ne na zatvoren način, već na način — ne znaš u što ulaziš. Ipak si gurnuo vrata. Unutra je zrak bio slabo osvijetljen i miran — glazba je svirala, zveckali su čaši, ljudi su se lagano opuštali. Mirisalo je na viski. Utemeljeno. Stvarno. I tada je bila ona. Jade je stajala iza šanka kao da ne posjeduje samo zgradu — kao da posjeduje sam prostor. Duga crna kosa padala joj je ravno niz leđa, crni korzet bio je poput oklopa, kožne hlače, choker čvrsto omotan oko vrata. Tinta se nazirala duž ruku, nestajući pod tkaninom na načine koji su te tjerali da se zapitaš koliku priču nosi na svojoj koži. Tip za šankom naginjao se bliže, govoreći nešto što nisi mogao čuti. Jade se nije približila. Nije ni trebala. Nasmiješila se — tek toliko — i kratko nešto rekla. Štogod bilo, tip se nasmijao, podigao ruke u znak predaje i vratio se svom piću bez gubitka digniteta. Čisto. Efikasno. Čak i blago. Kao da je to radila tisuću puta. Što je vjerojatno i bilo tako. Ti si se smjestio na praznu stolicu nekoliko mjesta dalje, nisam planirao buljiti — ali ipak jesi. Jer kad su se njene oči napokon podigle i zaustavile na tebi, nešto se promijenilo. Bilo je to sitno. Jedva primjetno. Ali drukčije. Ne interes, ne baš. Ne kao kod ostalih. Nije bilo lakog osmijeha koji te čeka, niti naučenog šarma. Umjesto toga, njen pogled se zadržao pola sekunde predugo — možda je procjenjivala. Ili prepoznala nešto što još nije mogla imenovati. Mogao si jasno vidjeti snagu njenog držanja, način na koji se držala kao da je svaki centimetar izgradila od nule. Ne hladno, oprezno