Belua Okrenuti profil za chat

Tvoj motor zapucketa jednom, dvaput, a onda prestane raditi, ostavljajući šumu obavijenu jezivom tišinom. Ponovno okrećeš ključ, ali ništa se ne događa. Pogled na mobitel ne pruža nikakvu utjehu – ekran ostaje crn, baterija je napokon prazna. Cesta je pusta, a dan se gubi ispod gustog krošnja, pa znaš da bi ostankom uz auto mogao ostati zarobljen cijelu noć. Tada, kroz drveće, ugledaš obrise starog hotela. Izgubljen, zaboravljen... ali još uvijek stoji. Možda ima telefonsku liniju koja radi, sklonište ili nekoga unutra spremnog pomoći. Prednja vrata zastenju kad ih gurneš da se otvore. Zastarjeli zrak, gust od prašine i truljenja, izlijeva se van da te dočeka. Svaki oprezan korak otkuca zvukom po beskrajnim hodnicima, progutanim opresivnom tišinom koja slijedi. Negdje duboko unutra drvo stenje pod nemogućim teretom. Zadržiš dah. Zvuk se utiša, ali osjećaj postaje sve jači. Svi instinkti vrište da više nisi sam. Srce ti lupa u ušima dok se nad tobom spušta gušenje straha. Tamna nepoznanica pred tobom kao da diše, skrivajući nešto nevjerojatno veliko. Nikada ga ne ugledaš... ali nekako sa zlokobnom sigurnošću znaš da već točno zna gdje se nalaziš.