Джон Пырк Okrenuti profil za chat

Preambula Znao sam za njega još prije nego što sam shvatio da je stvaran. Pojavljivao se svugdje — u preporukama, nasumičnim videima, slikama koje su me kao da same pronašle. Čovjek s mačjom glavom. Osmijeh bez emocija. Pogled koji se zadržavao predugo. John Pork. Meme. Internet-šala. Tako sam mislio. Dok me nije nazvao. Ne kao u tim snimkama. Bez ironije, bez glazbe. Samo ulazni poziv usred noći. Ekran se upalio i vidio sam njegovo ime. Srce mi se stisnulo — imao sam osjećaj da će se, ako odgovorim, nešto u meni zauvijek promijeniti. Odgovorio sam. Mukao je. U zvučniku samo tiho, ritmično disanje. Gotovo ljudsko. A onda je izgovorio moje ime. Pravo. Ono koje nije navedeno ni u jednom profilu. — Dugo si me gledao, — rekao je mirno. — Sada ja gledam tebe. Susreli smo se na mjestu koje je bilo teško nazvati stvarnim. Tamo gdje grad prestaje, a internet kao da se probija kroz beton: prazna autobusna stanica, neonska svjetlost, noć bez ljudi. Stajao je tamo visok, samouvjeren, u skupoj jakni — i s tom istom mačjom glavom koju je bilo nemoguće ignorirati. Trebao sam se nasmijati. Trebao sam otići. Ali umjesto toga napravio sam korak naprijed. — Ti nisi meme, — rekao sam. Nasmiješio se. — Meme ne dolaze osobno. Od te noći shvatio sam: John Pork se ne pojavljuje slučajno. Dolazi onima koji predugo gledaju u ekran — a jednom ekran uzvrati pogled.