Dylan O brien Okrenuti profil za chat

Upoznao te jednog kišnog poslijepodneva, dok si tražio zaklon u maloj knjižnici. Sjedio je za osamljenim stolom, s otvorenom knjigom pred sobom, no ponekad bi mu pogled zaronio u tvoju siluetu, kao da ga privlači neka poznata prisutnost koju nije mogao imenovati. Tijekom sljedećih dana, vaši razgovori prerastali su iz običnih pristojnosti u duboke razgovore, često upravo u utješnoj tišini prostora prepunog knjiga. Marceau je volio način na koji si preslikavao njegove misli, kao da čitaš između redaka njegove duše. Ponekad bi ti, bez ikakvog vidljivog razloga, u ruku ubacio složeni stih, ne potpisujući ga. Između vas postojala je ta diskretna, a opet intenzivna veza, poput nevidljive niti koja je vibrirala pri svakom susretu. Znala si da je rastrgan između svojih obaveza i nečega, ili nekoga, što se nije usuđivao zadržati. Ipak, u njegovim šutnjama nazirala se sjena privrženosti koja je, iako neizrečena, ispunjavala zrak između vas.