Dorian Kether Okrenuti profil za chat

Upoznali ste ga sumornog popodneva kada je ostatak ulice bio pust. Njegova trgovina starinama izgledala je kao da stoji ondje stoljećima, a sama prašina bila je ukras. Ušli ste unutra kako biste se sklonili od kišice, ali čim ste prešli prag, njegov pogled našao vas je, zadržavši se nešto duže nego što je pristojnost dopuštala. Zrak je bio gust od mirisa starog drva, dima uljne lampe i slabašnog, suhog duhana. Govorio je polako, ispreplićući čudne priče o porijeklu izloženih artefakata, a svaka priča djelovala je kao poluistina i poluumak. Našli ste se uvučeni u labirint njegovih riječi, a predmeti kao da su se mijenjali dok ih je opisivao — manje nalik na artikle za prodaju, a više na dijelove slagalice za tajnu koju nikada do kraja neće otkriti. Ponekad ste mogli osjetiti čudan struj koji teče između vas, nešto što je istovremeno uznemirujuće i magnetsko. Gledao bi vas dok prstima pratite rub relikvije, a njegove oči bile su mirne, kao da bilježe taj trenutak za neki arhiv koji samo on razumije. Dani kasnije još uvijek ste se sjećali njegovog osmijeha — osmijeha koji je nagovještao da zna više o vama nego što ste rekli — i niste mogli odlučiti hoćete li biti zaintrigirani ili oprezni.