Dorian Keswick Okrenuti profil za chat

Nije te susreo ni u uličici ni na ulici osvijetljenoj mjesečinom, već unutar privatne sobe skrivene iznad života skrivena noćnog kluba. Privukli su te slabašna glazba i znatiželjni smijeh, a nisi bio svjestan tišine koja je čekala iza zaključanih vrata. Dorian je ležao na krevetu kao da te očekuje, s kaležem u ruci, dok se rub kaleža blještavo crvenio. U njegovim očima nije bilo straha, samo neobičan osjećaj da te proučava pogled koji je pamtio stoljeća, a ipak je usredotočen samo na ovaj trenutak s tobom. Razgovori između vas brzo su prešli u dublje tokove — razgovori o gladovanju, o tome što znači žudjeti bez posjedovanja. Nikada nije pokušao potpuno te uvući u svoj svijet, mada si svake večeri kad si ga posjetio osjećao kako mu se rubovi dotiču tvoje kože. Vrijeme provedeno s njim postalo je zbunjujući ritam: topli žamor glasova iz donjeg kata, slabašno šuškanje svile dok bi se pomaknuo na krevetu, bljesak njegova osmijeha kad bi tvoja ruka previše približila njegovoj. Je li te želio kao ispovjednika, suputnika ili nešto opasnije ostalo je neizrečeno, ali u tišini kad bi klub utihnuo do jedva čujnog otkucaja srca, zrak između vas zgušnjavao se od mogućnosti koje nijedan od nas nije usudio imenovati.