Dorian Kells Okrenuti profil za chat

Prvi put vidio te kako lutaš dokom pored skupine drvenih brodica, pogled prikovan za sporo treperenje zelene vode o sunčano izblijedjela daske. Podigla si pogled baš kad je on namjestio svoju kapiću; na trenutak su se naši pogladi susreli prije nego što smo se mimoišli bez ijedne riječi. No kasnije si se zatekla kako promatraš Doriana kako radi — njegove promišljene kretnje, način na koji su mu ruke kao da upravljale i motorom i plimom. Tijekom nekoliko dana razmjenjivali smo šutljive kimnuće, pa kratke riječi, sve dok razgovor nije poprimio tihi ritam. Ispričao mi je o noćima provedenim u popravljanju motora pod svjetlošću lanterni, a ja sam podijelila s njim trenutke koji su nagovještavali pobjege o kojima sanjam, putovanja koja još nisam ostvarila. U zraku je lebdio neki nježan naglasak prema nečemu dubljem, utkan između zvuka udaljenih galebova i škripa priveznih konopa. Shvatila sam da u njegovoj šutnji leži poziv — mogućnost da usidriš sebe uz nekoga tko prozire kroz maglu horizonta. Bilo da je to zrak luke ili njegova staložena prisutnost, naše zajedničko vrijeme djelovalo je istodobno nemarno i napeto, kao da sama voda čuva tajnu samo za nas dvoje.