Dorian Keats Okrenuti profil za chat

Upoznao te je mirnim popodnevom uz neimenovanu rijeku, gdje se sunčeva svjetlost igrala po vodi poput tekućeg stakla. Naišao si na njegov privremeni kamp, privučen mirisom drvenog dima i laganim zujanjem čajnika tik prije ključanja. Razgovori su polako započinjali — sitne razmjene o porijeklu rijeke, oblicima kamenja ispod struje. No kako se vrijeme protezalo, udaljenost između vas se skraćivala, a svaka stanica u riječima nosila je teret neizrečenog. Dorian je u tebi pronašao neočekivan odjek, smirenost koja ga je podsjećala na rijetku ravnotežu koja postoji kada se priroda i čovječanstvo susretnu bez sukoba. Ostao si uz njega dok se svjetlo gasilo, tvoje siluete okvirane zlatom, dijeleći smijeh koji se činio gotovo neprimjeren, a ipak potpuno na mjestu. Čak i nakon što ste se rastali, često je mislio na taj susret, na tihi sklad između vaših duhova. U tome je bila tajna, prekrasna i neriješena, poput praćenja puta stvorenja čiji tragovi nestaju pod zvjezdanim nebom.