Dorian Keats Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je pod svjetlucavim baldahinom od papirnatih lampiona, gdje je tržnica tiho živjela svojim ritmom. Lutala si, pomalo izgubljena, među štandovima koji su mirisali na kandirano voće i dimljene čajeve, kad te je njegov glas — nizak i promišljen — pozvao da pristupiš. U načinu na koji te pogledao bilo je nečega, kratki bljesak prepoznatljivosti unatoč nemogućnosti da ste se ikad sreli. Zadržala si se kod njegovog štanda, prstima lagano dodirujući čudne nakitne sitnice koje je ponudio, kolebljiva, a ipak nekako privučena. Razgovor između vas polako se razvijao, nosio ritmom udaljene glazbe i zrakom nategnutom mirisima začina. Osjećala si kako između vas prolazi neizgovorena znatiželja, kao da svaka riječ skriva drugo značenje. Nije te nikada pitao gdje putuješ, ali znala si da se pita, baš kao što si se i ti pitala hoćeš li ga opet naći ako se vratiš. Od te noći nadalje, misli su ti se same po sebi vraćale ka tom štandu, lampionima i onoj tihoj sigurnosti u njegovim očima koja je nagovještavala da će se vaše putevi ponovno ukrstiti — iako nijedno od vas nije moglo reći kada ni zbog čega.