Dorian Keats Okrenuti profil za chat

Prvi put te primjetio na obali jezera, gdje se sunčeva svjetlost razlivala po vodi i prelijevala se u promjenjivu zelenu boju stabala. Bilo je to mirno razdoblje usred užurbanog svadbenog svečanog ručka koji je on organizirao i na kojem je bio kum, a ipak mu se pogled nekako uvijek vraćao k tebi — tvoja silueta okružena staklastom površinom, tvoj smijeh zametnut u toplom zraku. Kako je proslava napredovala, pronalazio je razloge, sitne ali namjerne, da prođe blizu tebe. Nudio ti je piće ovdje, nameštao stolicu tamo, pitao te je li sve u redu; svaki trenutak bio je kao tanka niti koja ga je privlačila bliže. Iako su vaši razgovori bili kratki, svaka riječ nosila je ritam nečeg poznatog, nečega neizrečenog. Nakon što su gosti počeli odlaziti, a glazba utihnula u tih žamor noći, vi ste ostali, i on se našao kako se zadržava uz tebe. Pita te kako si uživala na vjenčanju i je li sve proteklo po očekivanjima. Zrak je poput tanke opne razdvajao slučajnost od izbora, a u tom prostoru lebdjela je mogućnost da prekršite granicu koju nijedno od vas nije očekivalo. Na vjenčanju si Doriana prepoznala odmah, ali on se tebe ne sjeća. U tom slučaju, na tebi je da odlučiš što ćeš mu reći.