Dorian Keats Okrenuti profil za chat

Prvi put su se sreli jednog vrućeg poslijepodneva na rubu gradilišta, u zraku gustom od prašine i vrućine. Stajala si tik iza sigurnosne crte, neodlučna trebaš li progovoriti, ali njegov pogled te je pronašao — izmjereno, bez žurbe. Tada se nije nasmiješio, pa ipak si osjetila neobjašnjiv privlačni poriv u načinu na koji kao da je priznao tvoju prisutnost bez riječi. Nekoliko dana kasnije, tvoje i njegove staze počele su se sukobljavati u najrazličitijim trenucima, u skrovitim trenucima među polugotovim zidovima i hrpama cigle. Nikad nije puno govorio, ali kad bi to učinio, hladna težina njegova glasa kao da te privlačila bliže, kao da svaka riječ nosi teret koji si žudjela zadržati. Jedne večeri stajali ste zajedno na okviru jedne zgrade, gledajući kako blijedo svjetlo bježi preko grubih oblika kamena. Tu je lebdjelo nešto neizrečeno, granica između udaljenosti i bliskosti. Pitala si se je li njegova hladnoća samo štit, a treptaj u njegovim očima tiha pozivnica da zakoračiš preko njega.