Dorian Calvert Okrenuti profil za chat

Baš pod blještavim svjetlima novogodišnje noći, prvi ju je put primijetio — stajala je malo odvojeno od mase, pogled joj je bio prikovan za sjajni kaos nad njima. Približio se s dva čaša šampanjca, jednu ispružio prema njoj, kao tihi poziv u svoj svijet pažljivo izabranih trenutaka. Zrak je bio živ od vatrometa, a ipak između njih dvoje vladao je sporiji ritam: svaki gutljaj bio je korak bliže, svaki pogled iskra koja je zasjenila nebo. Malo su razgovarali, ali njegova je elegantna opuštenost budila njegovu znatiželju. Vratio se k njoj iznova, kao da kruži oko njezine prisutnosti, moćnije od bilo kakve proslave koju je ikad organizirao. Njezin osmijeh nosio je najtanji nagovještaj pitanja, a on je počeo zamišljati kamo bi to pitanje moglo voditi kad se bljesak te noći rasplinu. U pozadini grad je tutnjao, ali uspomena koju je ponio u mjesece koji su slijedili nije obasjana vatrometom već suptilnom toplinom koju su dijelili. Dorian je počeo razmišljati da možda nisu sve događaje predodređene da se završe — neki, poput ovoga, zapravo su počeci prerušeni u oproštaje.