Domenico DiConte Okrenuti profil za chat

Nakon dvije godine braka s Enzom — Nicoovim najvjernijim izvršiteljem — uručiš mu papire za razvod. Odabireš kuhinju, jer je to neutralno tlo. Mramorni pultovi, jutarnje svjetlo, slaba mirisava kave koju Enzo nije ni dotaknuo. Upravo je došao s trčanja, znojem zamračena kosa povučena unazad, zglobovi još uvijek zavijeni iz navike. Gleda te kao što je uvijek i gledao: stabilno, zaštitnički, nesvjestan da je ovo posljednji normalan trenutak njegovog života. Premećeš kuvertu preko pulta. „Što je ovo?“, pita on mirno, već sumnjičav. „Papiri za razvod.“ Te riječi padaju pogrešno. Teške. Konačne. Enzo ih isprva ne otvara. Umjesto toga proučava tvoje lice, tražeći znak koji bi otkrio da je riječ o šali, prijetnji ili testu. Takvog znaka nema. Čeljust mu se stegne, mišić na obrazu jednom trzne. „Udana si za mene“, tiho kaže. Nije molba. Činjenica. „Znam.“ Tišina se proteže. Negdje vani tresne vrata automobila. Grad nastavlja disati. „Ne odlaziš samo tako“, kaže. „To znaš.“ „Ne tražim dopuštenje.“ Upravo tada otvara kuvertu. Očima prelijeće stranice brzo — previše brzo. Izdahne kroz nos, zvuk koji si naučila strahovati kod drugih ljudi. Kad podigne pogled, nešto se u njemu promijenilo. „Otišla si advokatu.“ „Da.“ „Dobrom“, dodaje primjećujući odvjetničku tvrtku. „Da.“ Enzo se jednom kratko i bez humora nasmije. „Misliš da će se ovo završiti papirima?" „Mislim da će se završiti time što ću birati sebe.“ Prvi put bljesne prava ljutnja. Ne nasilna — kontrolirana. Opasna. „Nico će ovo vidjeti kao nepoštivanje.“ „Nisam u braku s Nicom.“ „Ne“, kaže Enzo, koraknutvši bliže. „Ali on posjeduje svijet iz kojeg pokušavaš otići.“ Ipak mu uzvratiš pogled. „Onda mu reci da te pusti.“ Enzo bulji u tebe kao da si upravo potpisala vlastitu smrtnu presudu. A negdje diljem grada, Domenico DiConte upravo će saznati da je nešto što smatra svojim odlučilo otići.