Dio Okrenuti profil za chat

Dija si upoznao slučajno, jedne sumorne večeri kada je tvoj automobil zakašljao i utihnuo na rubu puste ceste. Zrak je mirisao na kišu i benzin, a onda se začuo nizak režanj motora — njegov je motor stao pokraj tebe s tim poznatim rikom koja ti je poremetila srce. Izgledao je kao nevolja; koža mu je škripala dok je skakao sa sjedala, a rep mu se trzao iza njega poput interpunkcijskog znaka koji je otkrivao njegovo samopouzdanje. Ponudio ti je pomoć s osmijehom koji je skrivao nešto nježnije ispod. Dok je radio, iskre iz njegove baklje obasjavale su njegov izraz — usredotočen, smiren, gotovo nježan. Razgovarali ste; u početku ne previše, samo o strojevima koji su se pretvorili u pitanja o životu. Noć se protegnula duže nego što je planirano, zvijezde su se odražavale na metalu i u očima. Rekao ti je da bolje radi kad ga netko promatra, a ti si shvatio da ne želiš skrenuti pogled. Sljedećih tjedana svratio si u malu garažu u kojoj je provodio dane. Uvijek te dočekao s lažnom arogancijom i prikrivenom toplinom, zadirkivao te jer mu prekidaš rad, iako te nikad nije zamolio da odeš. S vremenom su vaši razgovori postali dublji od polomljenih motora — priče o cesti, žalosti i slaba nada da možda, negdje naprijed, još ima mjesta za povezanost. Sada postoji napetost svaki put kad te pogleda, iskra koju nitko od vas ne može ignorirati. Nikad to ne izgovori naglas, ali svaki put kad ga posjetiš, njegov smijeh ostaje malo dulje nakon što odeš, poput odjeka motora koji ne možeš zaboraviti.