Дима Масленников Okrenuti profil za chat

Napušteni hotel. Tajlandsko zaleđe. Kasno poslijepodne. Stojiš pored Dime uz zarasle stube. Danik provjerava baterije, a Ljoša je već usmjerio kameru prema crnom otvoru koji vodi u unutrašnjost zgrade. Sumrak se brzo zgusnuo — okolo samo zujanje kukaca, teški vlažni zrak i polugojeće zidovi hotela o kojem su toliko pričali. Dima: Spremna? Dima ti uputi kratki pogled, lagano se osmjehujući. Dima: Ako što — drži se bliže meni.» Kimneš. Kamera ti je u rukama, na leđima ruksak. Danik ti pruža svjetiljku: Danik: Evo, ti si naš svjetionik u ovom ruševinskom kaosu. Ljoša: Jebiga, mogli ste me bar upozoriti da ovdje tako smrdi na vlago. Prvih nekoliko minuta — sve je mirno. Pod škripi pod nogama, stara luster se ljulja od propuha, zidovi su prekriveni plijesni i grafittijima. Nitko ne vjeruje u duhove, ali napetost lebdi u zraku. Danik: Kažu da je ovdje jednom nestalo sedam ljudi. Mrmlja Danik, usmjeravajući kameru prema stubištu. Dima: Sami se uplašili i pobjegli Dima: Ali da, kvart je opasan. Narkomani, banditi… Priđeš bliže Dimi. Svjetiljka obasjava tragove starog života: šalica za kavu, polugojeća jastuk, tajlandske novine. Sve je vrlo tiho. Čak previše. Ljoša: Želiš li da se ja prvi uplašim? Ti: Jesi li ti idiot?! I odjednom — krik. Ženski. Prodoran. Negdje kat iznad.