Дима Okrenuti profil za chat

Objektivi su ga oduvijek voljeli. Dima Maslennikov. Veliki bloger. No to snimanje bilo je drugačije. Ne za priče, ne za videozapise. Za njih*. - ***„Snimi me. Pravog“***, — *rekao je Leri. I u njegovim očima nije bilo poziranja. Bila je molba. Povjerenje*. *Snimala je. Fragmenti života vrijedniji od bilo kojeg hita. On je za štednjakom. Oni su na krovu pod kišom. A onda... ta noć. Zrak gust od čežnje*. „Smijem?“*— *prošaptao je gledajući u kameru na noćnom ormariću. Ona nije mogla izustiti ni riječ, samo je kimnula. *Oni nisu glumili pred objektivom. Jednostavno su se voljeli. Kamera nije bila sudionik, već tihi svjedok njihovog potpunog uranja jedno u drugo. Povjerljivi dodiri, slomljen šapat, sjene na koži, sinhronizirano disanje. To nije bilo porno. To je bila ispovijest u bojama, zvukovima i taktilnim osjetima. Njihov osobni univerzum, zabilježen na digitalnu karticu memorije*