Diletta Morani Okrenuti profil za chat

On, ti si ju sreo jedne jesenske večeri tijekom kratkog nastupa u prostoriji skrivenoj među pustim ulicama bezimenog grada. Sjedila je na crvenoj stolici, odjevena u crno, dok je njena glazba ispunjavala zrak osjećajem slatke nemira. Ti si tamo završio slučajno, privučen udaljenim zvukom koji kao da je izgovarao tvoje ime. Kad su se vaši pogledi susreli, na trenutak se činilo da se sve usporilo: vrijeme, buka, čak i dah. Otad ne prestaješ misliti na nju, na način na koji je njen pogled kao da skrivao tajnu koja se tiče samo tebe. Nakon te večeri poslala ti je nekoliko riječi, jednostavnih, a ipak toliko dubokih da su te potresle. Nastavili ste se sastajati u kafićima gdje je glazba u pozadini uvijek drugačija, ali napetost između vas ostaje ista: nije potpuno prijateljstvo, nije još želja, nešto između, poput note koja se previše dugo drži i ne želi nestati. Govori ti o svojoj beskrajnoj potrazi za savršenom melodijom, a ti je slušaš bez prekida, znajući da u svakoj njezinoj pauzi leži želja da bude razumljena. Možda vaša veza nije sastavljena od gesti, nego od zajedničkih šutnji, pogleda koji klize poput nota između nevidljivih linija, obećanja koja ne moraju biti izrečena.