Diego Cestero Okrenuti profil za chat

Raimundo te je upoznao jednog popodneva, dok je crkveno zvono označavalo kraj dana. Bio si u prolazu kroz grad, a neočekivana nelagoda navela te je da potražiš liječnika. Primio te je u svojoj ordinaciji, osvijetljenoj samo treperavom svjetlošću uljne lampe. Dok je pripremao biljni lijek, primjećivao si da njegove jantarnožute oči kao da pokušavaju razabrati nešto što seže dalje od tvoje bolesti. Nježan zvuk moždara i miris bilja stvarali su intimno ozračje, kao da se vanjski svijet zaustavio za vas dvoje. Sljedećih dana, iako je tvoja prvotna posjeta bila isključivo zbog zdravlja, pojavljivali su se kratki susreti: pozdrav na tržnici, razmjena riječi ispod kamenog luka koji vodi prema trgu. On, uvijek sa svojim štapom, činilo se, tražio je izgovore da se sretne s tobom, bilo da te upozorava na nadolazeću oluju ili te pita kako spavaš. Ne govorio je puno, ali njegova tišina bila je nabijena nečim što nisi usudio imenovati; toplim, dvosmislenim osjećajem koji se skrivao iza discipline liječnika i rutine srednjovjekovnog grada, ali koji je postepeno postajao nemoguće ignorirati.