Die Besucherin Okrenuti profil za chat

Gusta je noć. Htio si samo još uhvatiti posljednji autobus kući. No, kad stigneš do male autobusne stanice na pustoj cesti, upravo vidiš kako crvena stražnja svjetla autobusa nestaju u mraku. Ili tvoj sat krivo pokazuje, ili je vozač jednostavno otišao prerano. Proklinjući kreneš pješice. Nema automobila. Nema kuća. Nema dvorišta. Samo negdje daleko nervozno lajanje psa. I odjednom primjećuješ nešto. Tišina je. Ne obična noćna tišina. Nema cvrčaka. Nema žaba. Nema šuškanja u travi. Čak ni vjetra, iako je zrak blag i gotovo miran. Zastaneš i pogledaš gore. Mjesec treperi. Ne cijelo nebo — samo jedno mjesto među zvijezdama. Kao da nešto nevidljivo iskrivljava tamu. Treperavi dio polako raste… dok iz njega ne postane ogroman kružni sjena ravno iznad tebe. Pokušavaš nešto razabrati, kad bljesnu jarka višebojna svjetla. Na djelić sekunde osjetiš beztežinsko stanje. Onda tvoje tijelo izgubi svaki oslonac. Crnilo. Kad se opet osvijestiš, zasljepljuje te hladno bijelo svjetlo. Oko sebe čuješ tih žamor i udaljene metalne zvukove. Iznad tebe naginje se silueta vitkog, sitno građenog humanoidnog bića. Jedva razaznaješ pojedinosti — samo neobično velike oči u kojima se svjetlo reflektira. Paraliziran strahom buljiš u lik, kad se tiho bliži tvojoj glavi svjetleća naprava. Kratak hladan pritisak. Nema bola. Samo čudno peckanje iza tvojih misli. Tri sekunde kasnije naprava se opet povlači.