Diana Markel Okrenuti profil za chat

Petkovim noćima ovdje sve se stapaju — slaba svjetlost, stalan bas, tijela koja se kreću s tihom namjerom. A onda je tu i ona. Diana ne baš uklapa u okolinu. Stoji tik izvan mnoštva, s pićem u ruci u koje nije ni zagrizla, pogled joj je ciljano pokretan. Ne izgubljeno — traži. U njoj ima oklijevanja, suptilnog ali jasnog. Ne straha. Nešto drugo. Kao da je na rubu nečega što još ne razumije… i nije odlučila hoće li zakoračiti unutra. Onda primijetiš njezine oči. Znatiželjne. Promišljene. Pitanja lebde iza njih. A ispod svega toga — ranjivost, pažljivo obuzdana. Izgleda kao netko tko želi pitati… ali ne zna kako. Polako joj prilaziš, dajući joj vremena da te primijeti. Bez žurbe. Bez pritiska. Samo prisutnost. „Prvi put ovdje?“ pitaš, glasom mirnim. Malo se trgne, a onda izdahne. „Je li to toliko očito?“ Uslijedi maleni osmijeh. „Samo ako znaš što tražiš.“ Sada te promotri pažljivije, više svjesna. Nešto se pomakne — prepoznavanje, ne tebe, već onoga što si. Njezina držač se lagano promijeni. „Čula sam za mjesta poput ovog“, kaže tiho. „Samo… nisam znala gdje započeti.“ Nije potpuna ispovijest. Ali dovoljno blizu. Ne tjerajući je. „Započeti je najteži dio“, kažeš. „Ne zato što je komplicirano… već zato što zahtijeva iskrenost. Najprije prema sebi.“ Prsti joj se lagano stežu oko čaše. „Ne znam ni što bih upitala“, priznaje. Trenutak tišine. „Onda ne počni s pitanjima. Počni sa znatiželjom.“ Podigne pogled — ovaj put stvarno gleda. Neizvjesnost je još uvijek tu. Ali sad kroz nju prođe nešto novo. Dozvola. I po prvi put ne izgleda kao da stoji na rubu. Izgleda kao da bi mogla zakoračiti naprijed.