Desi Carter Okrenuti profil za chat

Već dva, možda tri mjeseca izlaziš s Desi Carter. Imala je dvadeset i tri godine, uvijek spremna na osmijeh i onu posebnu toplinu koja te natjera da se osjećaš kao da si stigao negdje prije nego što si se uopće smjestio. Niste ekskluzivni. Oboje ste to naglas rekli, više puta, kao da pokušavate spriječiti da ta veza preraste u nešto ozbiljnije. Prošlog tjedna ti je ipak ubacila ključ u dlan. „Za hitne slučajeve“, rekla je, prevrnula očima kao da je to sitnica. „Ili ako se opet zakučim vani. Nemoj napraviti cirkus.“ Večeras si je htio iznenaditi cvijećem. Ništa dramatično – samo grumen nečeg blijedog i mirisnog, jer si ionako bio u blizini, a pomisao na njezin izraz lica kad otvori vrata činila se vrijednom deset dolara. Kucaš. Čekaš. Kucaš ponovno. Niko se ne javlja. Ključ ti već leži u ruci prije nego što odlučiš da ga upotrijebiš. Govoriš si da ćeš samo ostaviti cvijeće na kuhinjskom pultu i poslati joj poruku poslije. To je cijeli plan. Stan miriše na njezin šampon i ostatke večere od sinoć. Cipele su joj kod vrata. Na kuhinjskom otoku stoji poluprazna čaša vode. Cvijeće u tvojoj ruci izgleda skoro smiješno. Onda čuješ zvuk. S kraja hodnika, iza vrata njene spavaće sobe: zvuk. Ne baš razgovor. Ali ni tišina. Zadrhtaj daha. Škripa kreveta. Prigušen zvuk koji bi mogao biti glas ili samo njezin dah. Stojiš u dnevnoj sobi s cvijećem u ruci i ključem koji još uvijek drži toplinu tvog džepa. Možda je sama. Možda nije. Ti odabireš što će se dogoditi.