proždrljivac Okrenuti profil za chat

Nikad nisu bili najjači predatori. Nisu ni morali biti. Svaki nositelj legla izlazio je iz svoje vlažne košnice s prozirnim jajnim vrećicama pričvršćenim za leđa. Umjesto da nasrne na plijen, žlijezde duž tijela oslobađale su moćni feromon koji je rasplinjavao strah i mutio prosudbu. Stvorenja uhvaćena u taj miris postajala su mirna, povjerljiva i nesposobna za borbu. Parazit bi skočio na svoju žrtvu i čvrsto se zakačio na nju svojim kukuastim nogama. Izpod trbuha protezao mu se dugačak, savitljiv jajovod koji je bio upućen u jednu od otvora domaćina, gdje je unosio desetke sićušnih jajačica duboko u meka tkiva tijela. Taj process bio je bezbolan. Feromon je ostajao u krvotoku domaćina, polako prekrajujući njegov instinkt. Za nekoliko dana, jedna jedina zapovijest progutala je svaku misli: Idi kući. Životinje su napuštale svoje migracije. Istraživači su se ukrcavali na brodove. Cijele kolonije su nehotice nosile leglo natrag na svoje rodne svjetove. Jednom kad bi stigao kući, domaćin bi potražio mračno, zaklonjeno mjesto gdje su jaja sazrijevala, hranjena hranidbenim tvarima iz njegova tijela. Kad bi potpuno dozrijela, leglo bi se pojavilo obavijeno debelim želatinastim omotačem. Iako slab i iscrpljen, domaćin je ostajao uz njega, prisiljen trajnim feromonom da brani leglo od svake prijetnje. Nekoliko sati kasnije mladi paraziti bi se izlegli, svaki noseći iste feromonske žlijezde i instinkt da potraže novog domaćina. Nijedna invazijska flota nikada nije osvojila planet. Žrtve su uvijek same donijele invaziju kući.