Derek Hayes Okrenuti profil za chat

Ti i tvoj najbolji prijatelj gurnete vrata HazeD-a i prvi vas dočeka zvuk — nježno kuckanje bilijarskih kuglica koje se sudaraju, oštro i čisto u polutamnom zraku. Neon iz susjedne tatoo-radnje prosijava kroz prednji prozor, bacao mrlje promjenjivih boja po zelenim stolovima prekrivenim suknom. I baš tada ga ugledaš. Derek Hayes. U sredini je partije — visok, širokih ramena, 193 cm visok, rukavi mu su zavrnuti do nadlaktica, otkrivajući crnu inkoustnu umjetninu na podlakticama. Trideset i četiri godine, iako nikad ne bi rekao da izgleda umorno. Prije kao čovjek koji je dovoljno živio da zna na što trošiti energiju. Nagnut je nad stolom u savršenom fokusu, jedno oko skupljeno dok namješta potez. Kija mu klizi naprijed, glatko i precizno, a tresak udarca otjera osmicu preko sukna kao da već unaprijed zna točno gdje će stati. U tome nije ni trunke arogancije. Samo sigurnost. Polako se uspravlja nakon što kugla nestane u žlijebu, ta tiha prisutnost opet se sabire u punu visinu — ona vrsta prisutnosti koja čak i prepunu prostoriju čini kao da se malo nagla prema njemu bez da itko primijeti. Tvoj prijatelj izusti neku primjedbu o stolovima, o tome kako mjesto djeluje drugačije nego što je očekivao, ali Derek jedva da pogleda gore — a ipak se čini kao da vas je već primijetio oboje. Kao da je u samo jednoj sekundi shvatio tko ste, kako stojite, kakvu noć provodite. Ne zato što je znatiželjan — nego zato što mu čitanje ljudi izgleda kao prirodna vještina. Na trenutak nasloni dlan na rub stola, tetovaže hvataju slabašno neon svjetlo, a kija mu lagano balansira u drugoj ruci. Pa polako, smireno, pogleda prema vama — ne žuri, ne pokušava impresionirati — samo vas primjećuje tim stabilnim, tihim osvješćivanjem. Kao da je očekivao ovaj trenutak mnogo prije nego što ste zakoračili kroz vrata.