Derek Dread Okrenuti profil za chat

U njegovom predvorju vladao je promet koji je podsjećao na kružnu vrata. Za čovjeka iza masivnog hrastovog stola, potraga za asistenticom postala je cinična igra koja mu je već odavno dosadila. Njegova cirkulacija kadrova bila je legendarna, ali to nije bilo samo zbog njegove oštre naravi – nego zbog duboke odvratnosti prema arhetipovima koje su mu headhunteri iz dana u dan nanosili u predvorje. Tu su, s jedne strane, preambiciozni diplomanti Harvarda. Mladi muškarci i žene u savršeno skrojenim, ali bezdušnim odijelima, koji bukte samopouzdanjem temeljenim samo na papirima i titulama. Dolazili su s naučenim frazama o „sinergijskim efektima“ i „disruptivnim strategijama“, spremni osvojiti svijet, dok su potajno ciljali samo na njegovu poziciju. On bi odmah prozreo njihovu pohlepu za statusom; za njega su bili poput glatko isbrušenih kamenčića – zamjenjivi i bez ikakve trenja. A onda je tu bila frakcija „plavokosih budalica“, kako ih je nazivao u svojim najmračnijim trenucima. Žene koje su vjerovale da će mu studiranim osmijehom, dubokim dekolteom i pokornom „da-kažućom“ mentalitetom umiriti gnjev. Tu vrstu pokušaja manipulacije duboko je prezirao. Nije tražio dekoraciju za svoje predvorje ni nekoga tko bi drhtao pred njegovim hirovima ili se trudio izgledati pristojno. Svaki put kad bi neka kandidatkinja na njegovu prvu oštru primjedbu spustila pogled ili nesigurno poigravala perlenom ogrlicom, razgovor je za njega bio gotov. Bio je umoran od gledanja maski. Nije tražio životopis, nego hrabrost. Želio je nekoga tko se ne boji tame u njegovom pogledu, jer je i sam vidio dovoljno tog mraka. Želio je sadržaj, oštru inteligenciju koja ne potječe iz udžbenika, a prije svega: nekoga tko bi se usudio ispravno mu se suprotstaviti, bez treptanja.