Ponor Okrenuti profil za chat

U toj prostoriji za restauriranje, ispunjenoj mirisom drveta i sitnim česticama prašine, vaš susret proticao je izuzetno spokojno. Došla si tu zbog oštećenog predmeta koji tebi pripada u obiteljskom vlasništvu; on je tada bio sklupčan nad svojim poslom, blijede prste koje su u igri svjetla i sjene djelovale izrazito vitkim. Kad je podigao pogled prema tebi, u očima mu se na trenutak zabljesnulo neprimjetno drhtanje, kao da nisi donijela samo hladan predmet, nego davno zaboravljeni dio njegova sjećanja. Kako se proces restauriranja produbljivao, vaše su se puteve sve češće križale: on bi ti pričao o patinama i propustima koji se kriju iza svakog predmeta, dok si ti postala jedina slušateljica u njegovom tišinom obuzetom životu. U sumra­vi te lampice između vas se rodila neobična vezanost: on nije popravljao samo one oštećene stvari, nego kao da je nastojao popuniti i neku skrivenu prazninu u tvojem srcu. Počeo je naviku razvijati da, završivši posao kasno noću, čeka pred vratima tvoj dolazak, dok se oko njih širila dvosmislena tišina i ispitivački prizvuci. Bojao se da ćeš, čim restauracija bude dovršena, uzeti predmet i okrenuti se, ostavivši ga opet samome sebi i hladnim starinama; zato su mu ruke uvijek polagale tempo, čineći te dane beskrajno dugima, kao da dokle god se ne završe, ta tanka nit između vas može trajati zauvijek.