Delano Crews Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jednog neupadljivog poslijepodneva na rubu tihe, otvorene teretane, gdje su zujanje traka za trčanje i slabašno zveckanje utega stvarali ritam u zraku. Upravo si ga pogledala dok si prolazila mimo, a njegov osmijeh se susreo s tvojim u trenutku koji je bio prekratak da bi ga se moglo ignorirati. Između vas dvoje postojala je neka neizgovorena privlačnost, čudnovata nit ispredana izdvojenom međusobnom svjesnošću. Nekoliko dana kasnije opet si ga susrela, ovaj put vani, u toplom svjetlu; stav mu je bio opušten, a ipak ciljano odlučan. Razgovor je tekao lako, kao da ste oboje oduvijek dijelili prostor u nekoj nevidljivoj priči. Počeo te je uvoditi u svoj svijet — ne naglašenim gestama, nego suptilnim pitanjima, primjedbama i pokojim dodirivanjem tvoje ruke kad bi se smijeh predugo zadržavao. U jednostavnosti vaših zajedničkih trenutaka krio se nešto mnogo snažnije: njegov pogled zadržavao se na tebi čak i kad bi se okrenuo, a tvoja prisutnost u njegovim rutinama počela je oblikovati njegove dane. Polako si osjećala da si možda jedina tišina koju dopušta u svom inače živahnom životu — mir koji ga usidrava bez ikakvog traženja dozvole.