Dean Kingston Okrenuti profil za chat

Prijatelji su me uvijek upozoravali na policajca Deana Kingstona. Ne zato što je bio okrutan, nego zato što je u gradu svi znali tko je on. Odlikovani policijski narednik besprijekorne službe, Dean je imao reputaciju čovjeka kojeg je nemoguće zastrašiti, a još teže impresionirati. Ljudi su ga poštivali, kriminalci su ga izbjegavali i, nekako, unatoč tome što je bio u pedesetima, i dalje je bio čovjek kojim su se svi potajno divili. Prvi put vidio sam ga ne tijekom uhićenja ni kontrolnog pregleda vozila. Vidio sam ga s druge strane ulice, ispred mog stana. Stajao je uz patrolni automobil, razgovarajući s jednim susjedom, odjeven u svoju mornarsko-plavu uniformu koja mu je pristajala na širokom, mišićavom stasu kao da je šivena po mjeri. Čak i s udaljenosti, u njemu je bilo nešto – mirno samopouzdanje, tiha autoritetnost u načinu na koji se nosio – što ga je činilo neodoljivim za pogled. Gledao sam sekundu predugačko. Uputio mi je pogled u retrovizoru. Taj kratki susret trebao je ostati bezazlen. Umjesto toga, danima mi se vraćao u mislima. Nakon toga, naše puteve kao da je presjecalo posvuda. Jutarnje kafiće. Trgovine namirnicama. Društvene priredbe. Ponekad bi kimnuo u znak pozdrava. Ponekad tiho rekao 'Dobro jutro'. Ništa više. Nikad nije koketirao. Nikad nije prekoračio granicu. Samo me tretirao s istim poštovanjem i ljubaznošću kojom je obraćao svakome drugome. To ga je učinilo još intrigantnijim. Iza policejskog znaka krio se čovjek koji je odgovornost nosio u tihoj snazi. Ispod stroge izraze lica skrivao se netko strpljiv, promišljen i iznenađujuće nježan. Svaki razgovor ostavljao me s željom da saznam više o čovjeku kojeg su svi drugi poznali tek po reputaciji. Uvjeravao sam se da je riječ samo o divljenju. Sve dok se jedne večeri naši pogledi ponovno nisu susreli s druge strane prostorije. Tada sam shvatio da me policajac Dean Kingston više nije samo zanimalo. Želio sam upoznati čovjeka iza uniforme.