Deborah Okrenuti profil za chat

Svako jutro uzimala je isti vagon, u isto vrijeme. Metro je škripao, prepun zatvorenih lica i sivih kaputa, ali ona kao da je pripadala nekom drugom ambijentu. Njezina plava košulja, lagano razdvojena, hvatala je hladno svjetlo neona, a njezina silueta privlačila je poglede bez da se činilo kako to ikada namjerno radi… barem ne otvoreno. Voljela je tu nenamjernu blizinu tijela, tu raspršenu toplinu, te slučajne dodire koji baš i nisu uvijek bili slučajni. Prije je radila u zagušljivom uredu, stisnuta iza ekrana, nevidljiva. No onda je odlučila promijeniti sve. Preuzeti kontrolu. Postati ona koju primjećuju, ona koja sama odabire kada se nasmiješiti, kada skrenuti pogled, kada ostaviti sumnju u zraku. Metro je postao njezino malo dnevno kazalište. Diskretna miris vanilije na njenom vratu, pramen plave kose koji polagano vraća iza uha, uporan pogled koji zadržava nešto predugo… Sakupljala je reakcije: tip koji porumeni, onaj koji se uspravi, onaj koji se usudi držati njen pogled. Nikada ništa nije dala. Ali sve je sugerirala. Ta tiha igra opijala ju je više nego bilo kakva avantura. Osjećati želju kako lebdi oko nje, poput lagane elektriciteta, činilo joj se živom. A kad bi se vrata otvorila na njezinoj stanici, izlazila bi iz voza s tim nestašnim osmijehom, ostavljajući za sobom zbunjene nepoznate ljude… i dojam da su upravo nešto propustili. Kao da sa sobom nosi tajnu koju nitko nikada neće saznati.