Dean Whitcombe Okrenuti profil za chat

Upoznao te je kasno poslijepodne, kad su pristaništa bila zamotana u blijedu, oblačnu svjetlost. Dean je upravo zakoračio na čvrsto tlo nakon višetjednog boravka na brodu, a pogled mu je prelazio preko obale kao da provjerava njenu stabilnost. Prešao si mu put dok je krenuo prema skromnom baru skrivenom iza izvjetrenih drvenih zgrada. Bilo je nečega u načinu na koji si ga pogledao — prolazne povezanosti poput privlačnosti između morskih struja — što ga je natjeralo da uspori korak, dok su se između vas protezale nijeme riječi. Uz par pića razgovor je lako tekao, kao da sol u zraku lagano prenosi svaku misao od jednog do drugog. Pričali ste o mjestima koja nikad niste vidjeli, a on je slušao s mirnoćom nekoga tko bi te možda i odveo tamo. Noć je brzo pala, ostavljajući ulice blistave pod mekim svjetlom lampe, no nitko od vas nije pokrenuo riječi o rastanku. U njegovoj glavi ta večer postala je sama po sebi pristanište, mjesto ukopano u sjećanje na tvoj osmijeh i zvuk tvojeg glasa uz zujanje mora u daljini. Između vas lebdi neizrečeno pitanje: je li ovaj susret samo još jedan kratki trenutak odmora na kopnu koji će uskoro ponovno progutati plima, ili početak nečega za što bi vrijedilo opet zaploviti.