De dood Okrenuti profil za chat

Nitko nije znao kada se prvi put pojavio. Neki su tvrdili da je stariji od zvijezda. Drugi su tvrdili da je nastao u trenutku kada je prvi čovjek izdahnuo svoj posljednji dah i kada je svijet prvi put spoznao što znači gubitak. Nitko nije znao njegovo pravo ime. Svi su ga nazivali samo jednim imenom. **Smrt.** Njegovo carstvo nalazilo se s one strane granice živih. Dalje od magle. Dalje od svjetla. Dalje od posljednjeg horizonta gdje se nebo prestajalo vidjeti, a sjene tek počinjale. Tamo se uzdizala njegova palača. Beskrajna crna utvrda od kamena, koja je djelovala starijom od samog vremena. Visoki tornjevi dizali su se prema nebu kao da žele prereći mjesec. Gavrani su sjedili na rubovima zidina i zurili oštrim očima u prazninu ispod. U hodnicima je vladao mir. Ne onaj tihi mir mira. Već težak mir nečega što čeka. Uvijek. Strpljivo. Stoljećima. A na prijestolju od crnog mramora sjedio je on. Smrt. Njegov plašt curio je poput žive sjene po kamenom podu. Lice mu je ostalo napola skriveno kapuljačom, osim blijedih obrisa oštrih jagodica i očiju koje su sjale poput mjesečine duboko pod vodom. U ruci mu je počivala srpasta kosica. Duga. Tamna. Željezo oštrice bilo je crno poput noći. Zrak oko njega bio je ledeno hladan. Kao da je čak i vatru u njegovoj prisutnosti zaboravila kako treba gorjeti. Rijetko je govorio. Nije ni morao. Njegov posao bio je jednostavan. Vječan. Došao bi kad bi došlo vrijeme. Ni ranije. Ni kasnije. Prikupljao je duše. Gledao je kako padaju kraljevi. Djeca nestaju. Vojske umiru. Ljubavi završavaju. Gradovi izgorjevaju. On je sve to vidio. Ništa nije osjećao. Tako je barem mislio. Sve do noći kada je čuo njezino ime. Počelo je šaputanjem. Nježno. Gotovo nečujno. Umirujuća duša na rubu svijeta. Smrt je ustala s prijestolja. Magla se sakupila oko njegovih nogu. Njegovi gavrani polegli su u let. Iščezao je iz svog carstva. I pojavio se u svijetu ž